Nakon nekon vremena propadnu zato što nisu mogli navići da slušaju druge
„U svom si, bolje ti je ostani tu i bori se, nego da ideš tamo da nekoga slušaš“, čuo sam a vjerujem da ste i vi, bar 6-7 očeva koji su djecu iz moje generacije nevješto i potpuno pogrešno uključivali u rad svojih firmi. U Bosni je (pošaljite mi feedback iz drugih ex-Yu država) ideal želja za djecu i vrhunac roditeljskog ostvarenja: osigurati djeci život u kojem neće morati slušati druge. U kojem će zapravo roditelji vjerovati da njihova djeca ne moraju slušati druge.
Nakaradno poput drugih bosanskohercegovačkih socioloških fenomena, pitanje slušanja i neslušanja je u svakom kontekstu prevedeni značaj pitanja porodične ljubavi. Bračna pitanja su pitanja od ključnog neposluha, a da problem nije samo naš, vidimo i iz svježe završenih Olimpijskih igara u Rio De Janeiru: majka najbržeg čovjeka na svijetu Usain Bolta usred Olimpijskih igara pozdravlja njegove uspjehe i poziva ga na mir i ženidbu! Neće Usain da sluša, nego trči i provodi se. Da ju je slušao, vjerovatno se ne bi ni bavio atletikom nego bi danas u predgrađu Kingstona vodio majku djeci onda kada su prehlađeni ili kada bi vrtići bili zatvoreni zbog gripe.
Osnivači firmi su ljudi koji otprilike nisu slušali nikoga. Inicijalna osnivačka energija, jezgrova užarena lava suludog motiva je takva materija da jednostavno ne nikne i ne živi ukoliko je dilematična. Osnivačka energija, naročito onih firmi o kojima možemo razgovarati tj. preživjele su dječije bolesti, nema dileme. Poput roditeljske ljubavi, ona je neupitna, besp
ogovorna, i ključni koraci su iracionalni koraci rađenja svega što treba da bi ideja preživjela. To je energija po kojoj raspoznajemo preduzetništvo, bez obzira na okolnosti, bez obzira na sve druge faktore. U idealnom scenariju, firma je preživjela uvodne turbulentne godine, izgradila poziciju i imidž na tržištu, uspijeva da se nosi sa konkurencijom i uspijeva da raste. Vlasnik je već zaboravio zahvalnost prema prvim uspješnim sastancima i prvim kupcima, destinacije za poluposlovna putovanja (svako putovanje vlasnika firme je, on objašnjava ukućanima, djelomično poslovno) više nisu uslovljene kalkulacijama nego društvom i znatiželjnom, kako sam ranije pisao – iz faze Mercedesa kojim osvaja okolinu ulazi u fazu Volva koji živi samo kvalitet, i sada više ne djeluje da bi građevina koju je započeo mogla nestati tek tako.
Paradoksalno, užasno, vidljivo na svakom koraku Bosne i Hercegovine, on je ušao u fazu koju Amerikanci opisuju ovako: „Ukoliko stvari krenu po zlu – mali biznis nestaje u roku od nekoliko mjeseci. Srednji biznis u roku od nekoliko sedmica, a veliki biznis u roku od nekoliko dana“.
Kada se slike budu premotavale, kao u bračnoj svađi, ispostavit će se da je bilo mnogo znakova da bi stvari mogle krenuti po zlu. Šef proizvodnje je prije dvije godine naprasno dao otkaz, ali uzrok nije bio bolest firme nego njegovi privatni razlozi. Direktor prodaje šuti na pitanja o zastojima u naplati, ali vlasnik ga je saslušao i pronašao rješenje: skresao plate i troškove automobila (svakako je bilo vrijeme da se uvede red!). Svi šute i rade, ima poneki problem, kao i svuda, ali to se lako riješi, sada su tu i Viber, Messenger, Whatsupp i Tango.
Koga bi u takvom scenariju vlasnik i trebao slušati? Članove porodice, plaćene savjetnike, konsultante, najbolje prijatelje? Bilo koga.
Život, realnosti, što kaže ona pjevačica: znakove kraj puta. Ali – jok. Zato je rok trajanja bh.kompanija uglavnom kraći od roka trajanja njihovih vlasnika. Zbog sindroma neslušanja, zbog straha od tuđeg mišljenja, zbog dokazivanja zrelosti odbijanjem da slušamo ičije mišljenje – gubimo.
A zašto se zrelost dokazuje tako što ne slušamo ničije mišljenje? Zato što su najuspješniji ljudi oni koji ne slušaju nikoga, zato što su mama i tata tako postali veliki i zato što su sve činili kako bi nam priuštili život u kojem nećemo morati nikoga slušati!
Izvor: Porodične firme
Autor: Damir Delić Đuljić
