Zaboravljene vještine: magija slušanja

14July

Zaboravljene vještine: magija slušanja

Situacija se odvija na jednoj zabačenoj plaži u ruralnoj Kambodži. Razgovaraju jedan moj srpski prijatelj i njegov novostečeni kambodžanski prijatelj. Moj prijatelj je inteligentan, obaviješten i komunikativan i može da razgovara i raspravlja zauvijek. Kambodžanca ne znam. Ali razgovor izgleda tako što Srbin priča, priča, priča, maše rukama, mimika se razvlači u svim pravcima, dok ne zaćuti. Onda slijedi minut tišine pa progovori Kambodžanac. Kad već počne da usporava, Srbin nastavlja da govori, da zapitkuje, i kada završi, opet slijedi minut tišine. I tako mnogo puta. U nekom trenutku moj prijatelj pita svog sagovornika zašto ga svaki put gleda i ćuti. On odgovara: „Razmišljam o tome što si mi rekao. A onda razmišljam šta ja o tome mislim.“

Logično. Ali nema mnogo ljudi kojima na istom mjestu ne bi bilo neprijatno.  S druge strane, svi mi mnogo puta poželelimo da vratimo vrijeme i razmislimo prije nego što nešto kažemo.

Koncept neprijatne tišine smo vjerovatno izmislili onda kada se život beskonačno ubrzao. Ne mogu da nađem drugo opravdanje. U svakom slučaju, druženje, dijeljenje pauze za ručak, sastanak – poslovni ili ljubavni, se uglavnom smatra uspješnim (ili makar ugodnim) onda kada razgovor teče bez usiljenosti i bez neprijatnih pauza. U svom životu sam vodila mnogo nepotrebnih razgovora, ali i mnogo kvalitetnih. Da li bi svi oni dobili koju zvjezdicu viška da su obje strane imale priliku da stisnu pauzu i razmisle?

Nema sumnje. Kao što je pomenuti čovjek sa plaže jednom objasnio, njegove pauze su služile kako za smišljanje adekvatnog odgovora, tako i za observaciju onoga što je upravo čuo. S druge strane, kada mi za nekoga kažemo da „ima talenta za konverzaciju“ – šta zapravo mislimo? Mislimo na elokvenciju, na dobro raspolaganje informacijama, na dobru dikciju, držanje, postavljanje pitanja, gledanje u oči, zauzimanje stava bez toga da stav preraste u prepotenciju. U elektronskoj i pisanoj formi postoji beskonačno mnogo vodiča, pa i čitavih knjiga koje se naješće ubrajaju u žanr popularne psihologije, posvećenih umjetnosti konverzacije i govora. I nema te uticajne ličnosti koja ih makar ovlaš nije izučila. Vještina pričanja se trenira kao što se trenira tenis, kako bi ti jednom kada je i publika ocijeni kao odličnu nadjenula titulu odličnog „storitelera“. I slušala te.

Stvarno?

Čovjek koji je znao sve

Nekoliko godina ranije upoznala sam još jednog specifičnog čovjeka. Bio je u svojim srednjim tridesetim godinama i pročitao je sve knjige na svijetu. Pretjerujem, ali razumijemo se – sva istorija svijeta, filozofije i književnosti je u njegovoj glavi. On to zna i dopada mu se da i drugi to znaju. Divno se izražava, bez mnogo truda. Ali ako sjedite s njim duže od jedne kafe, smorićete se. Njegovo znanje je ogromno, iskustvo siromašno a samim tim odnos sa ostatkom svijeta skoro pa nihilistički. Da se sve knjige Aleksandrijske biblioteke magično vrate iz pepela, koliko god to bilo značajno za istoriju kulture, za mene ne bi značilo ništa – ja ne bih znala da ih čitam. Isti čovjek možda zna i kada treba da me pogleda, okrene torzo ka meni, kada da podigne ili spusti glas, napravi dramsku pauzu, podigne ruku (tek ponekad, kada treba nešto da podvuče)…ali on to radi namerno i ja stičem utisak da gledam predstavu, a ne da razgovaram sa pravim čovjekom. Čak i kada govorim, on me gleda u oči, i nastavlja moju misao onda kad ja zastanem. To ne znači da me je pažljivo slušao. To znači da je smišljao odgovor dok sam ja pričala.

Tako se, na kraju krajeva, sve svodi na jednu jednostavnu rečenicu:

Da bi bio interesantan, moraš biti zainteresovan.

Ako zaboravimo na pravila i nekoga ko govori skinemo sa bine i posadimo na stolicu sa druge strane stola, željećemo nešto drugo. Pravu razmjenu, prava iskustva, prave emocije i pravu zainteresovanost za nas. Postoji, međutim, jedn bolest modernog doba koju često miješamo sa nezainteresovanošću: manjak koncentracije. Sigurno vam se nekada desilo da se svojski trudite da nekoga saslušate, ali vas u tome ometa buka u kafiću, misli vam lete same od sebe ili vam događaji iza leđa sagovornika odvlače pažnju. Niste krivi i niste jedini – ovu pojavu je čovjek po imenu Džulijan Trešer nazvao „gubitkom slušanja“ i objasnio je isto tako brzinom života, prezatrpanošću informacijama, bukom u gradu i gustim rasporedima. I vjeruje da je ovo veliki problem za ljudsku rasu. Usljed nesporazuma nastaju nesuglasice, usljed nesuglasica svađe, usljed nerazumijevanja otuđenje, a Trešer je išao sa ovim poređenjima čak do velikih ratova i masovnih stradanja.

Slušanje tišine

Ali na mikronivou koji podrazumijeva naše prijatelje i poznanike i nas same, nešto ipak može da se uradi, i to ovog trenutka:

  • Tišina. Samo nekoliko minuta koje svakodnevno provedemo u tišini, pokušavajući da nazremo zvukove u daljini može nam pomoći da „resetujemo“ svoj sluh.
  • Mikseta. Isti proces, samo na bučnom mestu – koliko zvučnh kanala sada dolazi do mene? Mašina za espreso, lupkanje novčića, jedan glas, smijeh…
  • Traženje „skrivenih horova“. Džulijan pod ovim podrazumijeva traženje ljepote ili nekakvog paterna u zaglušujuim zvucima, ko što su fen ili mašina za pranje veša. Tako se navikavamo na njih i prihvatamo ih, istovremeno učeći da izdvojimo željeni zvuk iz mase neželjenih.

U moru savjeta izdvojila sam jedan koji autor naziva „pozicija slušanja“. Naime, kada upijamo zvukove mi primjenjujemo niz filtera dok ih ne primimo i pokušamo da ih razumijemo: jezik, kultura, stavovi, lična pozadina, raspoloženje, predrasude… Naša misija je da se poigramo sa njima i stavimo svoje slušačke sposobnosti pred izazov. Možda mislimo da je neko pametan ili ne baš tako pametan – da li u oba slučaja ista ličnost jednako zvuči? Možda unaprijed smatramo da treba da ga podržimo ili se složimo sa njom. A šta ako na nekoliko trenutaka pokušamo da zamislimo da smo njen protivnik? Ili da smo odgovorni za istu osobu? To će u mnogome promijeniti kako informacije koje primamo, tako i odgovor koji dajemo. Ako konstantno pokušavamo da promijenimo poziciju slušača razumjećemo sagovornika iz više od jedne, već ustanovljene perspektive.

 

Izvor: Mojafirma.rs

Posted by Marina  Posted on 14 Jul 
  • Post Comments 0

    Drop us a line

    Your email address will not be published. Required fields are marked *