Kako postići da vas sopstveni perfekcionizam ne sabotira?

22November

Kako postići da vas sopstveni perfekcionizam ne sabotira?

Da li je perfekcionizam nešto a) nepromjenljivo, zadato zauvijek; ili je perfekcionizam ipak b) crta na kojoj možemo raditi i tako je spriječiti da bude saboter izvršnog dijela dobrih ideja koje imamo?

Naravno, tačan odgovor je pod b), a to je ujedno i dobra vijest. Prva stvar na putu ka prevazilaženju sopstvenog, sabotirajućeg perfekcionizma je da uočimo da problem postoji. Bez tog koraka, svi dalji su uzaludni.

Kada smo osvijestili da smo perfekcionista – da li u poslu ili i u drugim životnim oblastima, nije od ključne važnosti, osim što će u ovom drugom slučaju rad na perfekcionizmu uključivati više vremena, truda i strpljenja – koji su dalji koraci koje možemo preduzeti kako bismo naučili da budemo fleksibilniji spram svojih strogih kriterijuma?

Prije nego što se osvrnemo na te korake, važno je napraviti razliku između visokih kriterijuma i perfekcionizma. Naime, odustajanje od perfekcionizma ne znači i odustajanje od kvaliteta i posvećenosti onome što radimo. Visoki kriterijumi i standardi su ono što naš biznis može pozicionirati bolje u odnosu na konkurenciju. Drugim riječima, ljudi će se obraćati vama kada shvate da ste vi taj koji će posao uraditi odgovorno, savjesno i kvalitetno. Međutim, perfekcionizam podrazumijeva da nešto nikada nije dovoljno dobro; to je onaj osjećaj da, ma koliko se trudili, nikada nećemo dosegnuti savršenstvo i bićemo nezadovoljni čak i onda kada je rješenje, odnosno realizacija neke ideje do koje smo došli zaista na visokom nivou kada je reč o kvalitetu i onome što je obećano.

Ovo nije, dakle, tekst koji će vam pomoći da spustite kvalitet svog rada, odnosno rada svog tima, već o tome šta možete da radite kako ne biste bili rob sopstvenog perfekcionizma.

Sa perfekcionizmom u ringu

Šta možemo da radimo kako bismo pobijedili taj mali, unutrašnji glas koji nikada nije do kraja zadovoljan onim što smo uradili? Evo koraka koji čine ovaj proces.

  1. Postavljanje kriterijuma – Baš zato što znamo da perfekcionizam nije isto što i visoki kriterijumi, najprije je potrebno da definišemo te kriterijume, tako da oni budu dostižnirealistični i u skladu sa vrijednostima vašeg poslovanja. Preporučljivo je da se, pri definisanju ovih kriterijuma, oslanjate i na mišljenje drugih ljudi, pošto vam oni mogu ponuditi perspektivu koja vam iz raznih razloga može biti nedostupna. Neka to budu ljudi u čiji sud vjerujete, a isto tako i oni koji se neće uvijek slagati sa vama i koji mogu i žele otvoreno da vam kažu šta oni misle o tim kriterijumima.
  2. Tolerancija frustracije – Ovaj termin na prvi pogled može zvučati rogobatno, ali je dobro znan među psiholozima i govori o jednoj veoma važnoj stvari. Naime, tolerancija frustracije je stepen do kog možemo ostati u nekoj aktivnosti koja nam je frustrirajuća, na primjer, dosadna ili naporna. Ne odnosi se nužno na prirodu same aktivnosti, koliko se odnosi na naš unutrašnji doživljaj koliko je ono što radimo dosadno, naporno, jednolično ili, jednom riječju, frustrirajuće. Na primjer, osoba sa visokim stepenom tolerancije frustracije će moći da sjedi nad izvještajem čije pisanje je dosadno uprkos tome što joj je dosadno, za razliku od one koja će prokrastinirati, prekidati rad više puta i na kraju najčešće čekati „minut do 12” da stvar privede kraju. Kod perfekcionizma, važno je da prepoznamo kada nas sopstvena anksioznost, odnosno strah da nećemo dobro izvršiti zadatak (pri čemu je dobro izjednačeno sa savršenim) i samim tim da ćemo biti viđeni kao nedovoljno kompetentni tjera da se vrtimo u krug, odnosno da se posvetimo zadatku.
  3. Prihvatanje neizvjesnosti i frustracije – Prepoznavanje trenutaka kada radimo za sopstvenu anksioznost, a ne za realan cilj je ključan u savladavanju te anksioznosti. Ona najčešće stoji u osnovi ponašanja koji su hranjenje našeg sopstvenog perfekcionizma. Anksioznost je ta koja nam šapuće da nismo dovoljno dobri, da uvijek može bolje, da će neko o nama možda pomisliti da smo nekompetentni ako nije sve potpuno savršeno i tome slično. Momenat kada je prepoznamo je momenat kada postajemo sposobni da je prihvatimo. Bilo bi sjajno kada bismo prosto mogli da je isključimo ili ućutkamo, ali stvari u našem unutrašnjem svijetu ne funkcionišu na taj način. Naravno, postoje brojne tehnike koje mogu biti od pomoći da ovu anksioznost umanjimo, a prihvatanje je jedna od njih. Prihvatanje sa sastoji od toga da osvijestimo svoju anksioznost, dopustimo joj da bude prisutna, a potom odaberemo da radimo ono što je u skladu sa našim postavljenim ciljevima, ali i vrijednostima. Prepoznata anksioznost ima daleko manju moć nad nama nego ona koju prihvatimo i između koje stavimo distancu, odnosno osvijestimo je i pustimo je da postoji, bez opiranja i namjere da je ućutkamo.
  4. Fleksibilan stav – Fleksbilnost je upravo ono što će nam omogućiti da živimo sa tom anksioznošću. To što se njom nećemo voditi i hraniti je svojim vremenom i energijom vremenom će dovesti do toga da njena vlast nad nama bude sve manja. To ne znači da će ona magično nestati, ali kada naučimo da je nosimo i da joj ne pridajemo značaj koji ona ne mora imati na pola smo puta da odustanemo od onih obrazaca ponašanja koji nam donose više štete nego koristi. Da li možemo da podnesemo da sve nije savršeno? Možemo. Da li ćemo se zbog toga osjećati super? Vjerovatno ne. Da li je moguće da se 24 časa dnevno, 7 dana u nedelji osjećamo prijatno? Nije. Čak i ako vam je sve potaman, možete ugaziti u baru i iznervirati se, pa zašto onda imamo očekivanja da se moramo osjećati odlično uprkos okolnostima?
  5. Zamjena starih obrazaca novim – Rekli smo da je svrha odustajanja od perfekcionizma postepeno napuštanje starih, destruktivnih obrazaca ponašanja, onih koji nas gone da težimo nemogućem i koji nas nikada ne zadovoljavaju. Ti obrasci neće nestati sami od sebe; potrebno je zamijeniti ih novim, konstruktivnijim. Oni su sve ono što radimo na dnevnom ili bilo kom drugom nivou, a što ćemo ubuduće raditi drugačije. Na primjer, ako smo postavili kriterijume (prvi korak), onda imamo i smjernice po kojima ćemo se voditi. Ako su te smjernice dobro definisane, onda imamo jasno definisanu strukturu. Vodićemo se tom strukturom, i svaki put kad nas ona pomenuta anksioznost ili bilo koja druga manifestacija perfekcionizma kucne po ramenu, samo ćemo je primetiti i osvestiti, a potom nastaviti da radimo ono što smo započeli, vođeni kriterijumima koje smo postavili, ne koje nam diktira perfekcionizam. Zvuči jednostavno? U teoriji jeste, ali u praksi će se dešavati da se krećemo jedan korak naprijed, pa dva nazad. To je normalno i očekivano; svoje obrasce nismo usvojili preko noći, pa će nam biti potrebno vrijeme da se od njih odučimo, odnosno da usvojimo nove. Strpljenje i dosljednost su nam u tim situacijama najveći saveznici, posebno onda kada je teško i kad smo skloni da preispitujemo smislenost cijelog ovog procesa.

Fleksibilnost spram rigidno postavljenih i nerealističkih kriterijuma je ono što nam može pomoći da se oslobodimo danka koji im plaćamo i žrtve koju im prinosimo. Međutim, jednom perfekcionisti može biti veoma teško da odustane od ovih obrazaca, a posebno ako od sebe, i spram odustajanja od perfekcionizma, ima perfekcionističke zahtjeve. To je česta zamka u koju se lako može upasti, ali je isto tako nešto na čemu radimo uporedo sa odustajanjem od perfekcionizma.

Niko od nas nije savršen; niko ne zna sve; od najboljeg će uvijek postojati bolji; idealno ne postoji, ali postoji odlično. Kada znamo sve ovo, onda imamo mogućnost da biramo – da li ćemo biti robovi sopstvenog perfekcionizma ili ćemo saslušati šta ima da nam kaže, a potom raditi ono što znamo da je za nas konstruktivnije? Taj izbor donosi slobodu, ali isto tako i odgovornost. Zato birajte pametno.

 

Izvor: Mojafirma.rs

Posted by Marina  Posted on 22 Nov 
  • Post Comments 0

    Drop us a line

    Your email address will not be published. Required fields are marked *