Emocionalno zdravlje

09February

Emocionalno zdravlje

Emocionalno zdravlje predstavlja osnovu za uspostavljanje zrelog odnosa prema sebi, profesiji koju biramo, prijateljima i ljubavnim odnosima u koje se upuštamo.
Život svakog pojedinca, bilo da se radi o poslovnoj, društvenoj ili ljubavnoj sferi, ispunjen je brojnim stresnim događajima na koje reagujemo određenim emocijama. Ove emocije mogu biti zdrave i nezdrave.

Najčešće nezdrave emocije su osjećanje krivice, depresivnost, anksioznost, bijes, mržnja, povrijeđenost, osjećanje osramoćenosti. Za svaku od ovih nezdravih emocija u ljuskom repertoaru emocionalnog reagovanja postoje alternativne zdrave emocije koje dovode do pozitivnih ishoda. Tako su tuga, žaljenje ili razočaranje alternativa za depresiju; kajanje alternativa za osjećanje krivice, obazrivost alternativa za anksioznost i opsesivne strahove, ljutnja i razočarenje kao alternativno reagovanje za bijes i mržnju itd… Zdrave emocije se razlikuju od nezdravih po intenzitetu i ponašanju koje je ishod ovakvih stanja. Nezdrave emocije najčešće dovode do toga da smo okupirani svojim lošim stanjem, ne činimo ništa da ga promijenimo. Zdrave emocije podrazumijevaju da smo nezadovoljni, razočarani, tužni ali i motivisani da mijenjamo sebe i svijet u pravcu koji će nam donijeti više zadovoljstva a manje bola.

Od čega zavisi da li ćemo u situacijama koje nas frustriraju osjećati zdrave ili nezdrave emocije?

Odgovor je u razmišljanju koje imamo o samoj situaciji.

Veliki broj ljudi drži se uvjerenja da su emocije spontani procesi, nešto što se dešava samo od sebe i da su direktno prouzrokovane događajima nad kojima nemaju nikakav uticaj. Činjenica je međutim da su emocije i ljudsko ponašanje tijesno povezani sa našim razmišljanjem. Osjećamo se u skladu sa načinom na koji razmišljamo. Ovaj stav često susrećemo i u svakodnevnim rečenicama poput: „Kako misliš, tako će ti i biti.“

Različiti ljudi na iste događaje reaguju različitim emocijama upravo zato što na različit način sagledavaju događaje koji im se dešavaju. Različite emocije kojima reagujemo na jedan isti događaj govore u prilog tome da su naša uvjerenja i način na koji razmišljamo ključni za razumijevanje zašto se osjećamo na određen način. To znači da imamo moć da utičemo na sopstvene emocije kroz mijenjanje našeg razmišljanja.

Moguće je govoriti o racionalnim i iracionalnim uvjerenjima. Racionalna su ona koja vode zdravim emocijama za razliku od iracionalnih koja vode nezdravim emocijama koje negativno utiču na naše psihičko zdravlje. Ono što iracionalna uvjerenja čini iracionalnim jeste da nisu u skladu sa realnošću, da su nelogična i da njihovim održavanjem dovodimo sebe u stanje patnje. Pod racionalnim se podrazumijeva ono razmišljanje koje je logično, realistično i fleksibilno i koje upravo zbog ovih karakteristika doprinosi našoj dobrobiti.

Da bismo vam približili ovu ideju važno je da pažljivo opišemo iracionalna uvjerenja i uporedimo ih sa racionalnim. Ključne komponente iracionalnih uvjerenja su zahtjevi koje postavljamo sebi, drugima i samom životu i zaključci koje donosimo ukoliko ovi zahtjevi nisu ispunjeni. Ovi zahtjevi izraženi su u vidu mora, treba, neopohodno je, ima da bude tako. Zahtijevamo da se stvari odvijaju na način koji smo zacrtali iako nas realnost često demantuje. Ukoliko naša očekivanja nisu ispunjena zaključujemo da je to užasno, da ne možemo da podnesemo, da smo bezvrijedne osobe zbog toga što nam se dešava i da nikada nećemo ostvariti ono što smo naumili , ni sada ni sutra! Razmišljajući na ovaj način uvodimo sebe u emotivna stanja koja su nezdrava i koja koče naš lični razvoj.

Depresija je jedna od najčešćih nezdravih emocija koja je često praćena negativnim iskustvima u ljubavnim odnosima. Veliki broj ljudi suočen sa odbijanjem od strane voljene osobe sklon je da ovakav događaj proglasi strašnim, užasnim i neodnošljivim. Iracionalno razmišljanje da je raskid nešto što nije smjelo da se desi vodi u depresiju i boji u crno ono što osoba misli o sebi, drugima i životu uopšte. Ovakvo razmišljanje se ni malo ne isplati a dobra stvar je što na njega možemo uticati!

Ukoliko se osoba vodi racionalnim razmišljanjem i idejom da to što je ostavljena od strane voljene osobe je neprijatno, da bi više voljela da se to nije desilo (ali ne da i to nije smjelo da se desi pošto čim se desilo znači i da je smjelo) osjećaće se tugu ali ne i depresiju. Tuga je zdrava emocija za razliku od depresije. Nakon raskida prirodno je da se osjećamo tužno. Pošto odtugujemo neko vrijeme, život ide dalje. Ako o raskidu razmišljamo kao o nečemu što je loše i neprijatno i što nam se ne sviđa, nećemo dozvoliti da ovaj događaj oboji u crno naše ukupno životno funkcionisanje. Bićemo nezadovoljni ljubavnim aspektom svog života ali nećemo biti nezadovoljni i našim životom u cjelini.

Jedan od ključnih načina kako sebe činimo emocionalno nezdravim jeste sklonost da svoje želje pretvaramo u zahtjeve. Šta to znači? Da bismo to razumjeli važno je napraviti razliku između želje i potrebe. Želimo one stvari za koje vjerujemo da će nam prijati. Želimo da budemo prihvaćeni od strane bliskih ljudi, da budemo uspješni u onome što radimo, da uslovi u kojima živimo budu manje više lagodni… Ako nešto želimo, onda ulažemo energiju da to i dobijemo, trudimo se da damo sve od sebe a naše razmišljanje koje je racionalno odvija se na sledeći način: “ Volio bih da budem prihvaćen od strane ljudi koji su mi bitni ali to ne znači da moram, i bez toga mogu da budem srećan/srećna”. Ovdje dakle vidimo primjer racionalnog razmišljanja. Nezdrave emocije dešavaju se onda kada želju proglasimo za potrebu i ubijedimo sebe da su nam neke stvari neophodne i da bez njih ne možemo biti srećni. Primjer takvog razmišljanja je: “ Ja moram da budem prihvaćen od strane meni bitnih ljudi i ako ne budem to je užasno, ja to ne mogu da podnesem i to znači da ja nisam osoba vrijedna ljubavi.”

Iracionalno razmišljanje vrlo često nas dovodi do ponašanja kojim se zapravo udaljavamo od onoga što nam je cilj. Naravno da je poželjno da odrasli ljudi dobiju ljubav i priznanje osoba sa kojima su u bliskim odnosima. Ipak, diskutabilna je ideja da je odraslom čoveku neophodno da dobije ljubav ili priznanje od ljudi koje smatra značajnim. Čak i ako zadobije priznanje od svih ljudi koji su mu važni, ukoliko prihvatanje smatra neophodnim, konstantno će biti zabrinut da ga ne izgubi…Čak i ako pretpostavimo da je moguće da čovjek dobije ljubav od svih ljudi od kojih želi, utrošiće toliko vremena i energije u to da mu će mu preostati jako malo energije za druge stvari koje želi da radi.

Postoje tri zahtjeva kojih se držimo a koja vode nezdravim emocijama. To su:

Zahtjevnost prema sebi

Smatramo da uvijek moramo biti dobri u svemu što radimo, potvrditi sebe pred drugima, osvojiti njihovu ljubav…Ako podbacimo u tim važnim oblastima vjerujemo da je to užasno, da smo užasne osobe, loše, nekompetentne, bezvrijedne koje će uvijek podbacivati. Ovakvo razmišljanje vodi emocijama kao što su mržnja prema sebi, anksioznost, depresivnost, suicidalnosti i ponašanju kao što je odlaganje i povlačenje.

Zahtjevnost prema drugima

Smatramo da ljudi koji su nam značajni apsolutno moraju da nas tretiraju lijepo, ljubazno, obzirno, pravedno i onako kako zaslužujemo. Ako ne postupaju na taj način to je grozno, oni su pokvareni i loši i treba da budu kažnjeni što nas tretiraju na tako gnusan način. Ovakan način razmišljanja vodi osjećanjima bijesa, mržnje, povrijeđenosti, ljubomore, samosažaljevanja i ponašanjima kao što su fizička agresija, butnovništvo, ubistva…

Zahtjevnost prema uslovima života

Uvjereni smo da uslovi pod kojima živimo apsolutno moraju biti bezbjedni, bez neprilika i da idu nama na ruku. Ako nisu takvi onda je to užasno i stravično i ubijeđeni smo da to ne možemo da podnesemo i da nikada nećemo moći da uživamo u životu. Ovakvo razmišljanje vodi u samosažaljenje, očajanje, bijes, depresiju i ponašanja kao što su povlačenje, inertnost, odlaganje, adikcije..

Kao što vidimo, iracionalnim razmišljanjem i zahtjevima koje postavljamo sebi, drugima i samom životu koji su često suprotni onome što se realno dešava, sami sebe unesrećujemo. Način da sebe poštedimo suvišne patnje jeste osmišljavanje života tako da stvari želimo ali ne i da verujemo da su nam nužne. Na taj način ćemo manje deprimirati sebe kada stvari krenu suprotno našim željama a više energije ulagati da ih promijenimo tako da nam odgovaraju.

Ono što je važno sve vrijeme imati na umu jeste da ljudi svoju patnju stvaraju sami sopstvenim mišljenjem. Na sreću, ako jasno vide kako sebe svojim mišljenjem unesrećuju i ako konstantno nastoje da misle drugačije oni mogu graditi put ka emocionalnom zdravlju.

 

Autor: Mia Popić, master kliničke psihologije, koučing psiholog i psihoterapeut 

Posted by Marina  Posted on 09 Feb 
  • Post Comments 0

    Drop us a line

    Your email address will not be published. Required fields are marked *